srijeda, 09.01.2008.
unknown forces of suffering
U zadnjih par mjeseci sam prošao kroz najtamniji ponor, vi jadnici koji mi tako degutantno komentirate blog ne možete ni zamisliti kako je to . Razmišljao sam puno, i shvatio sam da vas žalim. A i volim, na neki način. Očito se i sami bojite istine, ljubavi, boli,...kada tako burno reagirate na moje iskrene osjećaje. Ja sam jedan stupanj iznad vas, jer sam iskren. I zato ste mi dragi, svi vi koji me nazivate pederom, jer znam da ćete mi jednog dana prići i reći: 'Emile, kako sam bio glup'....
Eh, a do tada, ja ću pokušati nastaviti živjeti taj grozan labirint paučine i crnih misli kojeg zovu životom.
Posebice bih se zahvalio neznanici skrivenoj ispod pseudonima keephopealive, čija umjetnost me je, moram priznati, ostavila bez daha. Prekrasno je znati da čovjek nije sam u tom svemiru patnje, mi smo svi zvjezdice koje traže svoju svjetlost.
Niti odlazak na more me nije usrećio; sjedeći noćima na stijenama u društvu valova vrtložnih poput mojih osjećaja, samo jedna riječ mi je bila na usnama... Doduše, utjeha je nekada znala poprimiti oblik prijateljeve ruke na ramenu, iskrice u pogledu neznanca na ulici, zvukova Taking back sunday i My chemical romance..., i naravno, tragova moje tužne tinte na papiru koji uvijek razumije.
Kako bi moja patnja i bol bila još posvemašnija, moram vas obavijestiti da je moja kolekcija paličnjaka tragično preminula. Bio sam toliko emotivno vezan uz njih da danima nisam mogao jesti.
Majka, da bi me oraspoložila, odlučila me je povesti u piercing studio i dozvoliti mi da ostvarim svoju dugogodišnju želju: probosti si usnicu. Dok mi se igla približavala, mješavina straha i uzbuđenja zavladala je cijelim mnome. Međutim, u trenutku kada me probola, ta sitna frekvencija bola neminovno je prizvala onu puno žešću, te me vratila na početak...
Tako da i dalje provodim svoje dane u vječnosti beznađa.
Na poticaj mojeg profesora, razmišljao sam: zašto ne bih pisao poeziju? S mnogim pjesnicima se mogu poistovjetiti, dok u svojoj sobi gledam mjesečinu i razmišljam o Njoj. To je ono što mi uljepšava dane, iako bi 'uljepšava' možda bila prejaka riječ za taj tračak svjetlosti koji na trenutke oplemenjuje moju bol. Možda će i moje pjesme jednog dana pomoći nekom drugom Emilu koji će patiti za nekom drugom Iris... i zato, napisao sam pjesmu. Prvu. Nazvao sam ju po Njoj. U formi slobodnog haiku-a.
Iris
Kao zelena kukuta
Gorčina njene odsutnosti
Isisava mi duh.
nedjelja, 24.06.2007.
better...or not
ispričavam se što nisam pisao neko vrijeme, bio sam obuzet nekim drugim stvarima.
zahvaljujem curama (zašto se nisam rodio kao žensko??) u komentarima koje me podržavaju, a ostalima poručujem da će i oni jednog dana vidjeti kako je to patiti za nekim i misliti samo na to. i onda će im biti žao što mi u takvim trenucima nisu pomogli, nego su moju patnju još jače začinili ..
evo, ja već danima samo čitam poeziju i mogu vam reći da na trenutke pomislim kako mi je bolje, kako nisam jedini, da će biti bolje, no onda sve oko mene opet poprimi sivu boju i suze samo krenu..
ponekad želim suspregnuti suze, ali teško mi je.. htio ih naučiti plakati 'u sebi', iako - pred kim da suzdrzavam suze? jedino društvo su mi jesenjin, whitman i dečki iz dead by mistake.
pozdrav dečki ako čitate!
što se iris tiče, jednog dana prije par tjedana sam ju vidio, cijelo tijelo mi je zadrhtalo, magla mi je došla pred oči, mislio sam da ću eksplodirati, no odjednom sam shvatio da se ošišala!
koliko ljubavi, koliko svojih stanica prožetih mojom patnjom je ona hladnokrvno odrezala! jednostavno odstranila!
otrčao sam doma u svoju sobu i nisam izlazio nekoliko dana. sada sam već bolje, ali sumnjam da ću ikada prežaliti to što ju dugo vremena neću vidjeti u onom izdanju koje je zagospodarilo mojim srcem...
nedjelja, 18.02.2007.
black comeback ;)
dugo me nije bilo. liječio sam rane. trenutno me neke stvari sprečavaju da napišem dugi post kao i obično, ali uskoro ću vas izvijestiti o novostima. hvala svima koji su me podržali i razumijeli, a onim ostalima s nedostatkom vokabulara poručujem da su mi i oni pomogli, jer - what doesn't kill me makes me stronger.. osim ljubavi prema iris naravno..
the pain is still here...
srijeda, 11.10.2006.
maybe, someday some time some place...
dragi prijatelji, i oni koji će to postati, pročitao sam vaše utjehe koje djeluju kao poput slatkog mirisa irisa ;) u ovoj životnoj gorčini. pročitao sam i one druge koji su tako karakterističan izraz ovozemaljskih nepravdi. hvala vam na savjetima, ali ja ipak ne odustajem tako lako.
u posvemašnjem kaosu koji posljednjih mjeseci zarobljava moj duh, ipak se jučer ukazala zvijezda repatica nade: iris i gec su okončali svoju romansu koja je trajala čak kraće nego naša. čuvši to, istom sam zadrhtao i nisam se mogao fokusirati ni na što. morali su mi donijeti vode. da bi cijela priča dobila još bajkovitiji ugođaj, u poplavi bezličnih utvara sam ugledao... ne znam je li to svjetlost upala pod savršenim kutom, ili mi se doista osmijehnula s onom čari kakvu samo ona posjeduje. samo ona. no ne želim prijevremeno povjerovati u povratak moje muze. nakon toliko crnih dana, one umrle slike sreće otputovale su u svijet fiktivnoga. na kraju sve ostaje na treperavom možda.
utorak, 19.09.2006.
plač-emo.
gotovo je. sa mnom je gotovo. na dnu sam beskrajnog ponora. iris je procvjetala za drugog. ako sam se ikada pitao, sada znam: smisao ne postoji. nikada ni nije. izraz ''smisao života'' za mene je potpuni oksimoron. moji dani obavijeni su velom crne magle beznađa. nisam se htio pomiriti s tim da je nemam, ali u najskrovitijim zakutcima moje duše nazirala se traka svjetlosti, no ona je sada ugasla. moje srce je opustošeno poput mordora. crno sunce sja nad mojim danima; pratit će me vječna pomrčina.
u početku su bili samo glasovi, ali odbijao sam ih prihvatiti kao dio stvarnog svijeta. do jednog trenutka koji mi je srozao svijet i moje svjetlo zamijenio čemerom koji proždire: iris u naručju drugoga. ne zvuči moguće ni kad se napiše. no, svakom sekundom ja uviđam svoju beznačajnost za ičiji život, a najviše njen. kraj se bliži, osjećam to.
petak, 07.07.2006.
shattered windows that once led to hope
sjedim na prozoru, pijem mlijeko i gledam mjesec koji stoji savršen u svojoj okruglosti, potpuno netaknut silama zla. znam da isti taj mjesec sija za iris.
prekjučer je mama ušla u kupaonu u zadnji čas. bolne rane na zapešću olakšavaju mi unutrašnju bol za iris jer se sada fizički manifestira i odvraća mi misli s nje. ali one, neukrotive kakve jesu, stalno se vraćaju na objekt svih mojih tlapnji te oplahuju obale mojeg uma.
neprestano se prisjećam onog dana kada sam je sreo. bio je to jedan od onih kišnih i hladnih dana koji su obilježili ozračje našeg susreta. njezine prodorne zelene oči nisu se susrele s mojima. možda je tako i bolje jer ne znam kako bih se nosio s najezdom emocija koje gajim za nju. pozdravila me, ali mnogo hladnije nego što je to prije činila. bila je odsutna, smetena, neobično hladna, ali ljepša nego ikada. sada je postala moja ledena kraljica. tog našeg susreta, koji se zbio neočekivano brzo, dugo sam se pribojavao. bio sam nespreman. djelovao je kao vječnost, a prošao je u hipu sekunde. moji snovi kaotičniji su nego ikada.
no, koliko god me razdirala ova crna bol, ovako ju više volim kao svoju ledenu kraljicu nego što bi to bio slučaj da ju imam za sebe. ja sam već odavno zaboravio okus sreće.
za kraj, dajem vam link na spot koji su napravili moji prijatelji iz varaždina i kojima sam već napisao riječi za 2 pjesme, inspirirane mojom muzom. ova nije moja, ali vrijedi pogledati, dečki su se stvarno potrudili.
dead by mistake - we'll meet in a fable of our past lives
srijeda, 31.05.2006.
MY CHEMICAL ROMANCE
"The Ghost Of You"
I never said I'd lie and wait forever
If I died, we'd be together
I can't always just forget her
But she could try
At the end of the world
Or the last thing I see
You are
Never coming home
Never coming home
Could I? Should I?
And all the things that you never ever told me
And all the smiles that are ever ever...
Ever...
Get the feeling that you're never
All alone and I remember now
At the top of my lungs in my arms she dies
She dies
At the end of the world
Or the last thing I see
You are
Never coming home
Never coming home
Could I? should I?
And all the things that you never ever told me
And all the smiles that are ever gonna haunt me
Never coming home
Never coming home
Could I? Should I?
And all the wounds that are ever gonna scar me
For all the ghosts that are never gonna catch me
If I fall
If I fall (down)
At the end of the world
Or the last thing I see
You are
Never coming home
Never coming home
Never coming home
Never coming home
And all the things that you never ever told me
And all the smiles that are ever gonna haunt me
Never coming home
Never coming home
Could I? Should I?
And all the wounds that are ever gonna scar me
For all the ghosts that are never gonna...
bilo bi lakše da je uistinu umrla. ovako se moram prisiliti da se pomirim s tim da je za mene mrtva.
ona može nastaviti živjeti svoj život s jednim poglavljem više i ići dalje... a ja znam da ovo poglavlje za mene ne završava i možda nisam ni svjestan koliko je kraj priče blizu.
posvuda me prate krhotine i podsjećaju na nju. kao sol na rani što nikad zacijeliti neće.
krhotine. djelići ljubavi koja je otišla u prošlost. otputovala zauvijek.
najneznatniji detalji prizivaju njenu sliku i ono malo, premalo vremena što sam mogao provesti s njom. običan selotejp povlači za sobom toliko asocijacija na iris. kada smo zajedno radili plakat iz biologije i prvi put me onako pogledala dodajući mi sličicu šojke kreštalice. u tom pogledu bila je ispričana naša budućnost koja nije imala granice. ona ju je ipak odredila onom porukom.
selotejp. tada su nam se prsti prvi put sudarili. drugi put je bilo kad joj je ispao kutomjer. tada nije tako brzo povukla ruku.
šteta što je jedan rezonantni zvuk mobitela u stanju povući sve što je ikad bilo rečeno.
ponedjeljak, 29.05.2006.
prošlo je trinaest mučnih sati otkako su se na zaslonu mog mobitela pojavile najotrovnije riječi.
''ti si meni jako drag, ali nas dvoje nikad ne bi funkcionirali''
oprostio sam joj i gramatičku pogrešku, toliko je volim.
sva svjetla, koja ionako jedva da i postoje u mom životu, iznenada su se ugasila. ona je bila smisao, esencija, moj san i moja java. sada ostaje samo san.
počela je kiša, u pravom trenutku. savršeno se poistovjećujem s njom dok pada u bijesnim naletima i ja se kroz nju prisilno zatvaram u svoju nutrinu. kiša. tako je jednostavna. to je jedino svojstvo koje ju ipak udaljava od sličnosti s unutrašnjim mnome. jer nije jednostavno. niti će ikad biti. s iris drugačije i nije moglo biti.
uzalud pokušavam riječima izliječiti tu bol i patnju, ali sve je tako besmisleno. one su samo uzaludni pokušaj da se opiše ono što se riječima ne može opisati. mora postojati drugi izlaz....
